Alef Science Fiction Magazine 017, page 18
part #17 of Alef Science Fiction Magazine Series
imperator voli svoju ženu, treba opet da je dobije. Voljna sam da umrem.«
Tad vitez progovori. »Umirem ionako, a hoću moju Bjanku da poštedim. Voljan
sam da umrem.«
Imperator, izvlačeći nož iz korica, progovori poslednji. »Ako tvoj nož mora da ima
žrtvu, neka to budem ja. Pridružiću se svojoj ženi.«
Iznenada se iz vatre pojavi duh, i to duh mrtve carice. Izgledala je kao izmaglica na
poljima. Nasmešila se svom nekadašnjem mužu, prišla mu, ispružila ruku, pogladila ga
po obrazu. On je to osetio kao da ga dotiče povetarac. Onda ona uze nož iz njegove ruke, i jednim snažnim zamahom probode svoje srce. Izgled duha podsećao je na beli
dim, ali na nožu se pojavi kap crvene krvi. Ona hladno progovori: »Neka mrtvi dobiju mrtve.« Držeći nož za zlatnu dršku, ona priđe sedećem vitezu i uperi nož ka njemu. Niko se nije micao.
Ta kapljica krvi skliznu niz oštricu i pade na njegova prsa. On oseti kako ga pržeća
težina napušta. Bio je izlečen.
Žena‐avet pruži nož mesečevoj veštici i reče: »Sad ga opet možeš skloniti, jer ovi
će svi odživeti svoje vreme.«
Priđe svom mužu, zagleda se u njega tokom jednog dugog trenutka, i uzdahnu
duboko.
84
Ni on nije mogao odvojiti pogled od nje. »Molim te govori mi, voljena moja«, reče
on. »Nema reči«, reče ona i opet uzdahnu. Onda poče da bledi izjednačavajući se sa
vazduhom.
Imperator posegnu ka njoj, ali tamo ničeg nije bilo.
Lunarna veštića jauknu i uzviknu: »Moram da čekam nekog drugog!« Suze joj se proliše iz očiju.
Bjanka i vitez se zagrliše i kući odoše.
Imperator se, kasnije, ipak ponovo oženio, ali u njegovom srcu ostala je praznina
koja nije mogla biti popunjena do kraja njegovog života.
85
86
PROSTOR: mračni sobičak od jedva šesnaest kvadrata sa improviziranom kuhinjom
na jednom kraju i kutijom šibica sanitarija na drugom. Zvanično, to je garsonijera kojom je, zahvaljujući dušebrižju socijale trajno i funkcionalno riješen stambeni problem jednočlane obitelji Branimira Majića«. Nezvanično, to je jedan od četiri mizerna dijela potkrovlja, ovlaš preuređenih sa malo sredstava i još manje volje. Samo zato i samo tako je Branimir Majić dočekao da u svojoj četrdesetoj otključa i zaključa nešto što samo njemu pripada.
To nešto ‐ jedan rasklimani stol i stolica; dotrajali prugasti madrac, grbav i mjestimično proparan, strpan u ugao na goli pod i prekriven beznadno prljavom posteljinom; prilično očuvana peć za loženje drvima. U ostalim uglovima: nekoliko sanduka od jelovih daščica, nekad namijenjenih transportu voća a sad potpali; poneka
kartonska kutija nagruvana poklonjenom, iznošenom odjećom; starinski kameni
sudoper, uzidan u zid i pun uobičajene doze pauka, žohara i ostale pužuće menažerije.
Slivnik je zaštićen mrežom od tanke žice a zidovi preglatki i prestrmi da bi gamad uspjela uspuzati uz njih. Nesvjesni sudbine nastavljaju besmisleno kruženje u glad i iscrpljenost sve dok ne uginu, ostavljajući trajne hitinske suvenire u nižem lijevom uglu sudopera.
Malo? Vjerovatno jest.
Čitav jedan život zgrnut je u skučenu, memljivu izbu četiri sa četiri a da je čak nije
niti napunio. Možda je zapravo, minuo negdje po strani, negdje gdje mu nije trebao stalan dodir prstima sa prljavim, žvrljotinama prekrivenim zidom uz stepenište. Možda
je skrenuo ljudima koji u pedesetoj imaju mnogo više od napola prazne, na brzinu sklepane, jedva iskamčene »garsonijere« u potkrovlju.
Sigurno jest.
Ali sa toga spruda četiri sa četiri nikada nije krenula niti jedna jedina psovka, niti
jedno jedino prebacivanje. Branimir ne zna za bolje. Sem toga, on nije sam. Nezvanično.
VRIJEME: novembar, hladan i vlažan i pri kraju. Obična zima u običnom gradu.
6.30 h: mrakom zagrmi zvonjava prastare budilice. Kao i svako jutro, ona uspije probuditi sve živo u potkrovlju trošne trokatnice u ulici Komnen Barjaktara, izuzev samog Branimira. Ta četrdesetsekundna grmljavina, pojačana jekom poluprazne sobe,
namijenjena je zapravo Bakiju.
On se istog trena izvlači iz postelje, prezrivo zijevajući na Branimirovo pospano širenje po praznoj toplini. Dotapka u potpunom mraku do vrata, pomakne dobro nauljenu rezu nisko pri tlu i već je u hodniku.
Hodnik izgleda i bazdi isto kao i onog dana kada su uselili u zgradu: kuhani kupus i
ustajali znoj. Zidovi su poput spužve upili prekomjernu dozu isparenja. Baki se strelovito sjuri niz prljavo stepenište puno sekundarnih sirovina vječitog preprodavca sa prvog sprata i pijanaca sa statusima bespravnih podstanara, malo petljancije oko masivnih vanjskih vrata i napokon ulica, hladno novembarsko jutro u magli.
Onda trk duž Hercega Stepana, strpljivo čekanje na prijelazu i još strpljivije ignoriranje britke mrzline, preko Đakovićeve i Papine do tržnice. Tamo, po ustaljenom
redoslijedu: najprije pekar, skok do kioska sa burecima, još jogurt i nalijevo krug: Papa, Đaković, semafor, Herceg Stepan, Komnen Barjaktara, juriš uz stepenice do stana i skok
Branimiru na krevet. Buđenje, obično grickanje ušiju i prstiju. Zijevanje, protezanje, kopanje po kesi i bratsko dijeljenje još toplog bureka, sve to prije sedam ujutro. Tako svaki dan, i ljeti i zimi, već više od šest godina.
Branimir Majić je slijep i gluh otkako zna za sebe. Baki je pas. Otkako zna za sebe.
INTERVAL: negdje neodredljivo duž linije prostor (vrijeme Mareh i Per čine ono što
treba biti učinjeno upravo onako kako treba. Ali nikada ne možete biti sigurni, biti apsolutno sigurni.
87
Odašiljač je sklopiv, prenosiv i nadasve praktičan. Prijemnik, pak, mora biti fiksiran, kondicioniran i opremljen rezervnom energijom za pojačavanje prvog, po pravilu slabog
signala. Onoga časa kada bude postavljen, njegovo funkcioniranje biti će besprijekorno: samodostatan je i opseg transmitlranja je praktično neograničen.
Primarni i uopće jedini problem jest fiksiranje prijemnika. On može biti poslat sa
odašiljača ali na drugom kraju temporalnog mosta nema nikoga da ga primi.
*
SUBOTA: Ta subota bi možda bila poput svih ostalih dana, samo da je Meho
buregdžija bio na svom mjestu, u kiosku. Ali te subote okno na crvenom plastičnjaku bilo je zatvoreno i iznutra se nije čula uobičajena vika i narodnjaci. Kiosk je bio mračan i hladan, lišen života i mirisa.
Baki je osupnuto zastao na uobičajenom mjestu držeći u zubima kesu sa kruhom i
ne vjerujući vlastitim očima. Mehin burek bio je konstanta, nešto što dolazi odmah poslije pola vekne kruha i malo prije jogurta. Ta konstanta je svakog jutra očekivala njegov znak, blaženo vruća u svom masnom papiru i spremna da iz Mehine ruke klizne
u kesu. Bilo je naprosto nepojmljivo ostati bez tako značajnog dijela jutarnje obaveze.
Ukočio se u napetoj pozi, ustremljen naprijed i instinktivno loveći težište u prednjim nogama. Neodlučno pokuša zalajati ne ispuštajući pritom kesu iz vilica a zatim se u nevjerici okrenu oko sebe.
Da, sve ostalo je u savršenom redu. Pravo vrijeme i pravo mjesto.
Neuobičajenost ipak nadvlada ustaljene navike i on oprezno spusti kesu na vlažan
asfalt, kratko zalaja i odmah je zgrabi natrag. Ništa, savršeno ništa. Objuri dva puta oko kioska grebući vrata i cvileći, vrati se opet pred niski pult i istegnu vrat pokušavajući vidjeti unutrašnjost. Ništa.
Smušeno se uzvrti ukrug pokušavajući shvatiti nešto tako ogromno i nevjerovatno
kao što je Mehin izostanak iz šestogodišnje konstantne prisutnosti. Nije imao nikakvo saznanje što da radi u tako apsurdnoj situaciji. Nije se niti usuđivao otići po jogurt prije no što u kesi ne bude i kruh i burek. Omirisao ju je pažljivo još jednom, cvileći od zbunjenosti.
Samo kruh.
U svom psećem poimanju stvarnosti. Baki je posjedovao i sasvim uobličenu
predodžbu o vremenu. Nakon prve osupnutosti izostala je opravdana strpljivost čekanja
na semaforsko svjetlo. Osjećao je da ovakvom gubljenju vremena nedostaje racionalno
opravdanje i da mora postojati nekakav izlaz. Zato bi čas krenuo po jogurt pa neodlučno zastao jer, nešto ipak nedostaje, onda nekoliko koraka prema Papinoj, ali to svakako ne jer tu nedostaje mnogo više, onda opet brz trk oko kioska i očajno grebanje po vratima
sve dok ćelavi Mile nije izašao iz svoje trafike i unio mu se u njušku držeći ga za ogrlicu.
»Nema više Mehe, džukac. Riknuo čo'ek. Aj' sad, marš kući!« Pljesnu ga po ušima i
šmugnu natrag u trafiku drhtureći od zime.
Baki je stoički otrpio drmanje glave i zadah šljivovice iz Miletovih bezubih usta, ne
ispuštajući kesu i ne dajući znaka da je razumio. I zato, čim je stisak popustio on nastavi nesigurno tapkanje pred kioskom, cvileći i zbunjeno mašući repom.
Ćelavi Mile ljutito zavrte glavom trljajući promrzle dlanove. Škiljio je na psa zrikavim pogledom kroz prljavo staklo trafike načičkane igračkama i upaljačima.
Iznenada odluči pokušati još jednom, nagura glavu na otvor iznad pulta i odsječno ispljunu u košavu »marš kući, džukac!«
To je već bilo previše. Baki otkasa prema Papinoj zaboravljajući jogurt, cvileći i mlatarajući polupraznom kesom, ne uspijevajući shvatiti što se i zašto promijenilo.
Poslije Đakovićeve, dočeka ga zeleno ali odjednom više nije bilo zeleno nego, a i on je bio nekako zbunjen i išao je isuviše nevoljno i tromo, jer zašto se jednostavno ne 88
okrene natrag i možda bi Meho bio...
Iznenada osjeti bolan udar u stražnju lijevu nogu i odjednom se nade odbačen na
hladno, razgacano blato. Niko na to nije obratio pažnju.
Odvukao se nekako kroz džunglu užurbanih koraka, a za divno čudo svi su ga nekako izbjegli, ugurao se pod jedan parkiran automobil i sklupčao oblizujući oderanu
nogu. Čim je prihvatio bol kao postojanu stvarnost, shvatio je da više nema kese i mučnom kretnjom otpuzao na drugi kraj blatnjavog skloništa.
Kesa je ostala ležati pokraj same ceste, utabane u gnjecavom blatu.
Cvilenje se pojača.
Dok se vukao kroz korake prema kesi, pojam vremena polako poče nestajali,
izobličen u neuobičajenoj stvarnosti.
Pet stotina metara dalje u prostoru, Branimir je također postao svjestan razbijenog redoslijeda svakodnevice. Opipao je kazaljke na ogoljenoj budilici i drhtavo ustanovio da ono što obično traje manje od pola sata opstaje već puna dva i pol. Navukao je poderani kaput i visoke gumene čizme, nervozno odustao od traženja šala i izašao u hodnik nalazeći poznate stvari dugim bijelim limenjakom. Mirisi su bili isti kao i uvijek: kuhani kupus i ustajali vonj prljavog, znojavog rublja.
Krenuo je polako niz stepenice desnom rukom gladeći zid po uvijek istoj, već masnoj brazdi.
Nemjerljivo daleko uz liniju prostor/vrijeme, prvo nasumično temporalno transmiti‐
ranje prekoračilo je toleranciju od 7%.
Kada se jedan ranjeni pas zdrobljene lijeve stražnje noge napokon dovukao pred
stepenište, negdje na vrhu već je odzvanjalo žustro lupkanje limenim štapom o željezo i zid. Pseće vilice bile su čvrsto stegnute oko razderane plastične kese pune blata i gnjecavog kruha. Vrijeme izgubi svaki smisao i Baki si priušti odmor, čekajući da ga poznate ruke napipaju i izliječe.
Trebao je to biti sasvim običan dan, poput svih ostalih dana. Pritisnut bolom i iščekivanjem, gotovo je zaboravio zašto je kesa tako neobično prazna. Tamo na tržnici
bilo je nešto neuobičajeno, nešto neprirodno i nestvarno, sigurno jest. Ali ovo ovdje je poznata kuća i sa drugog sprata čuje se poznato kucanje i težak, nesiguran hod. Nema
ničega toliko moćnog da izobliči te korake i to lupkanje
A onda Baki iznenada ugleda nešto čega nije smjelo biti, nešto što ne pripada u poznati svijet pa makar stvarnost i bila tako apsurdna kao što je odlučila biti te subote.
Onim čudnim slijedom kojim se ustrojstvo neživih stvari ruga svojim živim programerima, prijemnik je do u tančine poštovao zadane prostorne koordinate.
Vremenske su mimoiđene za više od tri stotine godina.
Ono što je u prostoru 2351. godine bila tranzitna stanica B—17, u vremenu 1988‐e
bio je samo Beograd, samo Komnena Barjaktara.
Pri samom vrhu stepeništa stvori se svjetlucavi zid, izranjajući ni iz čega i urastajući u stepenik i u tavanicu. Bila je to igra svjetlosti i treptaja, nalik na neprovidnu koprenu punu pucketanja i uvijanja, ogromna i zastrašujuća u svojoj nesvrhovitosti. Baki je jedan dugi, otegnuti trenutak piljio s nevjericom u to čudo, lišen straha i bola moćnom okupiranošću čula, a onda nekim, tek probuđenim osjetom spoznao da je to, ma što bilo, zapravo vrlo opasno i da limeno lupkanje koje se polako približava nije i ne može biti svjesno te opasnosti.
Pas zalaja, ali iscrpljenost i zebnja prigušiše lavež do skičanja.
Bio je bljesak, no Branimir ga nije vidio. Bilo je i pucketanja i prigušen lavež i jedva čujan pumphfp implozije, no sve je to za Branimira ostalo nedokučivo. Pa ipak, kada je 89
stupio na stepenik, svaki dijelić tijela zavibrirao je čudnom zebnjom.
Bio je miris. Neobičan, nikad prije spoznat miris neodredljive svježine, miris koji i
nije ništa drugo do neshvatljiva mrzlina. Kao kad udišeš suhe pahulje snijega. Takav miris ne poznaje Beograd, još manje novembar. A ponajmanje trošna trokatnica u Komnena Barjaktara. Branimir posegnu u prazninu tužno svjestan da pored njega nema
Bakija, uvijek voljnog da otjera podmukle prijetnje.
Možda volja, možda inercija a možda samo podsjećanje na biće zbog kojeg i silazi
niz stepenice, prisiliše Branimira da odbaci čudnu slutnju u crijevima i nastavi započeti korak...
... pravo u čvrst stisak palucave hladnoće i nemjerljiv djelić prostora/vremena kasnije dočeka ga bol, sveobuhvatan i prodirući prije no što je uspio vrisnuti u mislima...
... treperenje nestade iznenada kao što se i pojavilo, odnoseći sa sobom glavninu
jedva vidljivog obličja u nestvarnoj tišini. Niz stepenice se zakotrlja malen komad bijelog limenog štapa i nešto krvavo i toplo. Baki zalaja, resko i glasno a stepenište mu odvrati tišinom u mračnoj hladnoći.
Odvukao se nekako uz visoke kamene stepenike do krvavih gomilica, cvileći od bola. Treći odozgo bio je čudno hladan i mrk.
Prsti. Rez oštar i brz, bez čupanja tkiva. Četiri, svi osim palca. Poderan peš kaputa,
natopljen do očaja poznatim mirisom i malen komad bijelog limenjaka. Gurkao je ostatke po stepeniku i oblizivao ih, pun nejasne nade i tupog bola iznutra, težeg od oštrih sijevanja u nozi.
Kada se svjetlucavi zid pojavio noseći progutano obličje, Mareh i Per se ponadaše
da taj, ma tko on bio, neće živjeti dovoljno dugo da pati. Signal je bio očajno slab.
Ali: svako živo biće na Zemlji ima, ako ništa drugo, svoju masu i volumen. Svako živo biće, ako ništa drugo, savremenik je ljudi i pojava koje uobličavaju stvarnost. Svako živo biće ima, ako ništa drugo, svoju vlastitu liniju uzročno‐poslijedičnih zbivanja.
I zato, kada se izvadi kamičak iz mozaika, makar bio i malen, makar i nasumičan,
on ostavlja za sobom prazno mjesto i ako ništa drugo, kroz taj ogoljen prostor proviruje tajna potke.
Onaj tko se usudi dirati kamičak mora to imati na umu.
I zato su Mareh i Per pojačali signal do granice preopterećenja, preuzeli obličje iz bezvremenog ne‐prostora i pokušali mu nadoknaditi ono što je njihovom greškom izgubio.
SUBOTA/NEDJELJA: jedan pas leži na čudno trošnom stepeniku i cvili nad
blatnjavom kesom i neobičnim komadima, slijepljenim skorenom krvlju. Na rijetke korake po stepeništu zalaje isprva isprekidanim, drhtavim lavežom punim nade. Ljudske
prilike obično prilaze, sućutno se naginju nad njegovom iskasapljenom nogom i znatiželjno se pokušavajuu dočepati čudnih predmeta na kojima drži glavu. Pas tada zareži i iskezi zube u impozantnom škljocaju prijetećih vilica. Ljudske prilike obično slijegnu ramenima i nastave svojim putem ostavljajući ga da crkne u miru.
Pas čeka.
Blažena predostrožnost, majka sigurnosti: snimci svih temporalnih transmitiranja čuvaju se dvadeset i četiri sata, snimci imalo dvojbenih sto sati a snimci vrlo sumnjivih pet stotina sati.
NEDJELJA: pas više ne laje, cvili tek ponekad. Čuva pod vratom beživotne ostatke
oblizujući ih ponekad, prebrojavajući ih i tražeći u njima poznati miris. On ne zna ništa o prostornovremenskim paradoksima, ništa o uslovljenosti. On samo zna vlastitu želju i potrebu.
90
Moguće je prihvatiti nepostojanje Mehe i čudnu neuobičajenost brujećih
čudovišta na prijelazu. Moguće je prihvatiti činjenicu da odjednom u nozi ima bola, sasvim bezrazložnog, i da ovi beživotni ostaci ne bi smjeli biti tako beživotni a ipak jesu.
Ali nemoguće je prihvatiti stvarnost u kojoj Branimira proguta svjetlost da ga nikada više ne vrati.
Pas čeka.
NEDJELJA/PONEDJELJAK: zastor se ponovo pojavljuje, ovoga puta točno odrezanih
ivica i svrhovitog trajanja: pravokutnik zaslijepljujućeg treptanja pet milimetara iznad trošnog stepenika i dvadeset ispod zacrnjene debele linije na tavanici.
Trodimenzionalno geometrijsko tijelo zbijenih svjetlaca poništi gust mrak spaljujući u krononu anorgansku i organsku materiju skutrenu na stepeniku. Slabašan vonj zaleluja i
utopi se u sveopćem smradu kuhanog kupusa i ustajalog znoja.
Iz kvadrata ispade nezgrapna prilika, zamlatara rukama po zraku i u poslijednji tren
uspije ščepati hladno željezo ukrasno lijevanog rukohvata. Jedan dugi trenutak osluškivala je poludjelo dobovanje srca, malo ispod vrata, dočaravajući u mislima pad preko stepenika do prljavog tla. Onda se smiri i pabirčeći rasute misli tromim korakom
